Welcome to the island of Zanzibar!

Još nismo pravo kročili van zračne luke kad do nas dolazi jedan dečko te nam uzima prtljagu i nosi je do našeg vozača. Izbezumljeni, brzinskim smo korakom krenuli za njim kada se za nekoliko metara naglo zaustavi i zatraži nas napojnicu. Tek smo stupili na zanzibarsko tlo, a već smo ostali bez zadnjeg tanzanijskog šilinga (napomena: držite se svoje prtljage ko' pijan plota). Tako je krenulo... 

Vozača smo prije putovanja dogovorili s hotelskim osobljem što nam je definitivno bila dobra odluka jer nakon 50 sati putovanja vjerojatno se ni vama ne bi dalo tražiti javni prijevoz do smještaja. Tek smo sjeli u vozilo našeg vozača kad najedanput krenu psovke (barem smo tako zaključili po tonu njegova glasa). Naime, naš je vozač izgubio parkirnu kartu koja je naravno bila neophodna za naš izlazak s parkinga u zračnoj luci. Nakon što smo pobacali svu prtljagu natrag van, pogledali ispod svakog sjedala te izvrnuli sve tepihe - karti nije bilo ni traga. Vozač je bio primoran moliti stražu na izlaznoj rampi da nas pusti unatoč nedostatku kate. No, to se nije dogodilo pa je vozač naposljetku morao ići kupiti još jednu kartu i naše putovanje do resorta je započelo!

Hakuna Matata! Bile su to prve riječi koje nas je vozač naučio nakon svojih psovki. Engleski jezik mu je bio veoma loš pa smo se sporazumijevali i rukama i nogama. Sama vožnja do resorta na nas je ostavila snažan dojam. Za razliku od Kilimanjara, ovdje života nije nedostajalo. Ljudi, životinje, automobili, skuteri i bicikli... Svako se kreće u svom smjeru, bez ikakvog reda, viču, trube, ali nitko se ne sudara. Osim toga, fascinirao nas je način pretjecanja našeg vozača. Svašta smo već doživjeli na ovom putovanju, ali kada auto pretječe auto koji pretječe auto... To još nismo! Saznali smo da je truba univerzalni znak za kretanje po cesti. Neki je koriste više, a neki manje, no naš vozač - BEZ PRESTANKA! 

Vožnjom kroz zanzibarska naselja nismo mogli zatvoriti oči pred uvjetima u kojima ljudi žive. Unatoč tome, osmjeh mještana nije silazio s njihovih lica. Prije samog dolaska do resorta u Chwaka selu, uočili smo veliko igralište (nema trave, nema linija, nema golova s mrežom) koje vrvi djecom svih uzrasta. Njihova neumorljiva energija ostavila nas je bez daha! Bosi i bez sportske opreme, tračali su za nogometnom loptom kao da će jednog dana zaigrati za poznate svjetske reprezentacije. 

Baš kad smo pomislili da je našoj uzbudljivoj vožnji došao kraj, shvatili smo da je cesta do našeg resorta zapravo plaža. Saznali smo da se za vrijeme oseke plaža koristi kao prilaz resortu jer je voda tada kilometrima daleko od obale. Doček u Maars Resortu bio je sličan onom u Kilimanjaru s jednom malom iznimkom. Nakon pića dobrodošlice, trebali smo obaviti check-in te platiti smještaj za narednih 9 dana. Zamislite si situaciju kada pružate američke dolare recepcionaru, a on ih lagano odbije i vrati natrag tvrdeći kako oni ne primaju novčanice starije od 2009. godine. Kamoli sreće, mi takvih novčanica nismo imali dovoljno da bi platili smještaj u gotovini. Znoj, muka i grčevi! Nakon toliko sati putovanja, konačno stignete na odredište, imate novce, ali ne znače vam apsolutno ništa! Što sad? Prekopavanje po novčanicima u potrazi za karticama te moljenje svih svetaca da kartica prođe! Najednom olakšanje - transakcija je bila uspješna. Naš odmor napokon je mogao započeti!